Demonata

Dobrodošli na moj blog

17.02.2021.

February

If January is the saddest of them all
Why is February so blue
Using Incubus to find a piece of mind
While running the streets without a clue

Lost fathers with alcohol in hand
He should be holding his kid instead

Another disappointed spouse in earily twenties
Will she spend her life baking cookies
Desperate for a hug
Desperate for a kiss
Until one day she won't give a piss
She wanted a loving prince
But he's been a frog long since

Your man is not a toy to be tied
And you cannot say he hadn't tried

Both blind to see reality
They have reached the finality
But mothers get their sins rewritten
Fathers get their mistakes unforgiven

Sweet creature is all that remains
A living proof of ruined romance
Having pieces of both in veins
Maybe it gives a last chance

We don't have a final verdict
Which is worse, tempora or mores
But one thing is clear
February end is near.

07.01.2021.

Potres

Staklo koje se trese, nemirna voda u čaši, lusteri se opet njišu i još jedan tango sa zemljom počinje. Stojim na ulici u pokućnim papučama. Opet nema signala. Čuju se sirene. Ali taj ludi ples nije bio kraj.

Još, još, još! Prestajem ih brojati. Dok spavam, dok peglam veš, dok radim... dok gledaš Sumrak sagu jer ćeš gledati bilo što besmisleno da zaboraviš. Jeste li primjetili kako u filmovima nikad nema potresa? Bit će da nisu dobar Hollywood materijal. U našem danu, oni su neizostavni. Dobili smo intuiciju za Richterovu ljestvicu.

Nova vijest dana, u zemlji zapravo ništa novo, mesije Hrvatskog naroda prikopčale su svoj ego na novu tragediju. Tko će prvi prošetati razrušenim gradom i biti fotografiran, a tko će prvi za potres okriviti rat, Bad Blue Boyse i komunjare.

Zatvorili su nas u kuće zbog tobožnje bolesti, samo da bismo iz tih istih kuća bježali glavom bez obzira. Ubit će nas ormar, a ne korona. Bojimo se svi. U suzama utapamo strah. U nama su još uvijek tremori. Reci mi, tko će popraviti zidove što su popucali u nama? Reci mi, kako zaspati kad ne znaš je li umišljaš ili je stvarno? Reci mi, koja sila briše suze u šest ujutro kad se sve sruši na tebe?
13.10.2020.

Ja sam kao kiša

Ja sam kao kiša.
Uvijek padam.

Ja sam ona velika kap
Što udari od asfalt s velikim praskom.
Ja sam ta kap što se raspline na komadiće

Ja sam kao kiša.
Uvijek padam.

Ja sam te kapi što plove niz ceste
U dubinu, u ponor, u mrak.
Ja sam te kapi što ti pune uši.
Ja sam te kapi što ti mute vid.

Ja sam kao kiša.
Uvijek padam.

Padam od ljude, znane i neznane.
Lomim se preko krošnji, izlizanih spomenika i prljavih automobila
Kupam urušene fasade Zagreba
I tonem u beskraj.

Ja sam kao kiša
Uvijek padam.

A ti si moje ruke što me čekaju
Na prohladnoj jesenskoj večeri
Ti si moje ruke što ih skupiš
I ne daš mi da padnem
I ne daš mi da se razbijem.

Ja sam kao kiša
I uvijek padam u tvoje ruke.
07.10.2020.

Dođe mi tako...

Dođe mi tako, da napišem post. Da pljunem u bitovima sve frustracije, strahove, boljke i ljubavi. Dođe mi tako, nerijetko, da napišem nešto suvislo, pa shvatim kako moje naricanje nad vlastitom sudbinom i nije neka tema. Dođe mi tako, da sjednem na WC tijekom radnog vremena i ponovno otvorim blog.